Bio je dan za priče. Učiteljica je odlučila iznenaditi djecu posve novom pričom o neobičnom kraljevstvu. Blagim i toplim glasom pozvala je djecu da se udobno smjeste i utišaju.„Djeco, jeste li čuli za Kraljevstvo Osjećaja?“ upitala je učiteljica.„Kraljevstvo Osjećaja? Ne, a što je to?“ čudio se glasno Petar.„Postoji li to Kraljevstvo ili je to samo još jedna bajka?“ znatiželjna je bila Karla.„E, to ćete uskoro sami otkriti ako zajedno sa mnom pođete u ovu pustolovinu i pažljivo saslušate priču do kraja“ odgovorila je učiteljica sa smiješkom dok su se djeca polako stišavala, udobno se zavalivši u svojim stolicama, spremna za slušanje.„Zamislite da je Kraljevstvo Osjećaja vaše kraljevstvo koje se nalazi u vama. Prepuno je raznih jedinstvenih dvoraca. Za svaki vaš osjećaj u kraljevstvu se nalazi jedan sasvim poseban dvorac, potpuno drugačiji od svih ostalih. Vi svakodnevno posjećujete svoje dvorce, ovisno o tome kako se osjećate u nekom trenu, i neko vrijeme se zadržite se u njima.„ započela je priču učiteljica.„Učiteljice, oprostite, ali ja vas ništa ne razumijem! Kakvi dvorci! U meni? Ja znam da jedino mjesto u koje svaki dan idem je škola, a ne u nikakav dvorac!“ uzrujano je učiteljicu prekinula Iva. Namrštila je lice, pocrvenjela je, stisnula usnice i prekrižila ruke.„Vidiš Iva, upravo si ušla u svoj Dvorac Ljutnje.“ smireno joj je odgovorila učiteljica. Ivino lice se odjednom iz mrzovoljnog pretvorilo u znatiželjno, a učiteljica je nastavila s pričom.„Iva nas je upravo uvela u prvi dvorac koji ćemo sada istražiti, a to je Dvorac Ljutnje.“ objasnila je učiteljica i počela čitati priču: